Miris jutra nepovjerenja...
noćima
u hladnoći svoje sobe
pomislim koliko malo vrijedim
koliko sam beznačajan
sa svojim osjećajima
u svijetu demona
koji povrijede ljude
tada se ti ljudi zatvaraju u svoj svijet
i ne žele biti voljeni
osjećam da svakim pozivom
porukom
sve je više ubijam
kao da je svaka poruka kamen
svaki poziv na kavu udarac
a ne mogu prestati
jer svaki dan, sat
sekunda
posvećena je njoj
želji da bude sretna dok je sa mnom
okupani mirisom jutarnjeg sunca
želim joj se približiti
a ne dopušta mi
kao da je želim povrijediti
kao da sam čudovište
a samo želim primiti je u svoje naručje
zgrliti
da zna da je voljena i sigurna
u mom naručju
Božićna suza...
danas
iako sada plačem
Božić mi je bio radostan
zagrlio sam je
i čestitao Božić..
sve obilje obiteljskog doma
sve čestitke
pokloni
nisu vrijedni..
njezin zagrljaj i nježan poljubac u obraz
donijeli su mi radost
sreću
volim je
a nisam to znao pokazati kada je trebalo
tada sam je povrijedio
a život bih dao za njezinu sreću
čini mi se kao da je volim oduvijek
a znam da ću je voljeti zauvijek..
sretan sam..a plačem...
toliko pitanja mi prolaze glavom
toliko „zašto“
a malo je onih „zato“
ali jedno uvijek ostaje...
fali mi kada nije pokraj mene
volim je gdje god da je
volio bih da je u mom zagrljaju
volim je
volio bih s njom provesti i ostatak ove Božićne večeri
i Novu Godinu
i cijeli život
a imam samo nadu
kao najbolju prijateljicu
a volim je
oduvijek
zauvijek
...pa da vidiš
koliko je ovo srce jadno
kad na veče Badnju
nismo zajedno...
Emocionalni paradoks no.2
Dragi djede Mraze, za ovaj Božić imam dvije želje...bio bih ti jako zahvalan kad bi mi mogao ispuniti obadvije jer se stvarno ne mogu odlučiti koju bih više želio...
1.) želja mi je da moja voljena Matea bude sretna u životu, sa dečkom kojeg voli...iskreno, od srca to želim...zaslužila je sreću u životu
2.) želja mi je da je uspijem osvojiti...da zajedno dočekamo Božić i Novu 2008.godinu, u zagrljaju jedine ljubavi..
hmm...dvije želje...totalno suprotne...a obe od srca i najiskrenije...dragi Djede...ispuni mi barem jednu od te dvije...
Hvala
I muškarci plaču, zar ne...
Kada je rekla da ide na put znao sam da će mi faliti
Već tada
Ali nisam niti slutio da će mi toliko nedostajati
Smijem se
Već dva dana
A srce plače
I urotilo se sa očima
Puštaju suze
A one bole
I teku
Same
Zašto joj nisam pokazao koliko mi znači
Zašto je srce bilo ponosno
A znalo je da mu je ona sve
I da svaki trenutak kada nije s njom
Tuguje
Kada bih joj sada mogao dokazati koliko je volim
Koliko srce tuguje za njom
Koliko mi nedostaje
Koliko sam se promjenio
Jer
Više nisu bitne ostale cure
One više srcu ništa ne znače
Srce voli samo nju
I voljet će samo nju
Jedinu
Voljenu
Slatkicu
Teić
Pitaju me, a znaju...
Pitaju me stalno
Iz dana u dan
A znaju već odgovor
Svi
Zašto pitaju onda
A meni je drago kada pitaju
Kada pričam o njoj
Jer samo njezino ime mi je na usnama
I samo bih o njoj pričao
Danima
Tjednima
Mjesecima
...
I pitaju me što mi je
Zašto se smijem
A iz oka mi suza pada
A znaju zašto
Pitaju me
Pitaju me što me boli
a znaju da srce moje
Ludo voli
Opijum...
Sve šarenilo vanjskog svijeta
Onoga izvan moje glave
Šarenilo koje bi trebalo biti opijum
Opijum koji bi svi htjeli konzumirati
I koji nije zabranjen
A mene on ne zanima
Niti najmanje
I svi se čude tome
A ja im samo kažem
VOLIM NJU
Ona je moj opijum
I nikakvo šarenilo
Niti opijum
Ne može je zamijeniti
A svi opijumi
Ostaju zabezeknuti
Kada im
Sa suzom u oku
Kažem
Da za njenu ljubav
Odrekao bih se svih opijuma
Noćas..
Noćas...
Razmišljam o čudnim stvarima
Razmišljam o budućnosti
Kakva sve može biti
Samo je u jednom scenariju sretna
U kojem je ona
A u ostalima
Ostavljam je na miru
A suze teku
U svakom scenariju
Živim sam
A volim nju
Ne želim je ostaviti
Ali ne znam kako živjeti
Pokraj nekoga koga voliš
A da mu to ne smiješ pokazati
Jer jednog dana
Živjet će s nekim
A ja...
Samo ću moći plakati ispod prozora
U hladnoći
Sam...
I tiho ću tada reći
Njeno ime
I koliko je volim
Sve dok srce ne stane
Samo...
Usamljeno...
Neka oproste...
Neka mi oproste svi
što ih više ne doživljavam
Neka oproste mi sve cure
jer samo ona za mene postoji
Neka oprosti mi sve ruže
jer sam njoj birao najljepše
Neka oproste mi srce i sudbina kleta
jer sam zbog nje ja nesretan
Neka oprosti mi ona
jer je ludo volim...
San ili java...
Sanjao sam sinoć...užasan san...san u kojem je čovjek u pijanom stanju, s autom udario moju sestru, koja je na mjestu poginula...iako je to bio san, bio sam svjestan sna, bio je užasan...pratio me osjećaj jake tuge...zatim, pogođena sestrinom smrću i majka si je presudila...ostao sam sam u gradu koji ne mari za tuđe osjećaje...a bili su tako snaži osjećaji žalosti u snu...nekoliko dana kasnije...nalazim se na faksu...na predavanje dolazi čovjek...čovjek koji je usmrtio moju sestru, a s time i majku...i počinje vikati na mene jer sam ga tužio...ja u napadu bijesa napadam na njega, nanoseći mu krvave ozljede...krv je posvuda...zaustavljaju me da ga ne ubijem...prati me osjećaj tuge, bijesa, ljutnje u snu...izlazim van, sjedam na drvene stepenice...Matea dolazi do mene...sjeda i uzima me u zagrljaj...i drži me tako u zagrljaju...nestaju stepenice, predavaona, grad...sve nestaje...lebdimo...ja plačem, a ona mi svojim prelijepim glasom tiho govori: „..nemoj plakati...ja sam tu, uz tebe...ja ću ih zamijeniti...“
I odjednom svi osjećaji tuge i bijesa nestaju...obuzima me osjećaj sreće...iako znam da više nema majke i sestre...sretniji sam nego ikada jer me ona drži u svom zagrljaju...i budim se s osjećajem da sam u njezinu zagrljaju...
Braco i seka ili o ljubavi...
"Braco i seka igraju se balonom u dnevnoj sobi...razigraju se...seka mu govori da pazi, da bude oprezniji, jer bi mogao nešto slomiti...on ne obraća pozornost na njezine riječi...zaigran je, voli se igrati balonom...obožava...tada, u jednom trenutku neoprezno udari balon, balon odleti i udari u skupocijenu vazu, čija vrijednost se ne može mjeriti novcem...vaza pada i razbija se...seka plače jer njoj ta vaza neizmjerno mnogo znači...tu vazu joj je darovala majka prije smrti... sekino srce se razbilo sa tom vazom...plače...braco shvaća što je uradio, prilazi joj...lagano je zagrli i pokušava je utješiti...ali razbio je vazu i ništa je više ne može vratiti...moli seku za oprost..."
Kako utješiti nekoga čije srce ste razbili...kako...njezino srce je neprocjenjivo, nije važan novac, niti ponos, ništa, samo način kako popraviti nešto što smo razbili...a stalo nam je do toga...jako, tako jako da bi čak dao svoje srce da zamjeni njezino...a ona kao da ne vjeruje da bih to učinio za nju, kao da ne vjeruje da je volim...zašto...jedina cura koju sam zavolio u životu, ne da sam se samo zaljubio, nego sam je zavolio...a ne mogu je voljeti javno...družimo se kao prijatelji i jako sam sretan kad je pokraj mene...svaki trenutak proveden s njom je kao trenutak proveden u raju...i drag sam joj...
Kako je moguće da volim nekoga toliko da bih napustio sve samo da ona bude sretna...otišao bih daleko, da ne bih svojim glupostima uništio njezinu sadašnju sreću...a opet, ako bude trebala moju pomoć, utjehu, blizinu...ako opet bude povrijeđena...a ja neću biti blizu nje da joj pomognem...
Vjerujem da je niti jedan dečko neće voljeti kao ja...a uspio sam je povrijediti...ne namjerno...povrijedio sam je...a bilo mi je prelijepo sa njom, toliko lijepo da sam trebao posumnjati da neće moći dugo trajati...jer ja jednostavno nisam rođen da budem sretan u životu...a mislio sam, Bog mi je dao tolike prepreke u životu...na kraju i rak...koji sam zavolio jer mi je omogućio da upoznam Mateu...pa će mi napokon omogućiti i da budem stvarno sretan u životu...a bio sam u krivu...ali neću gubiti nadu...svakim novim danom nadat ću se da će mi Matea dati malo svoje ljubavi...samo da je opet ne otjeram daleko od sebe svojim glupostima...
Moje srce gori za njom, svakim danom sve jačem ali ne izgara...kao perpetum mobile..
Stari putevi...
Prolazeći putevima
Koji su nekada bili zajednički
Prisjećam se svih sretnih
Manje sretnih
I ponajviše
Tužnih trenutaka
Trenutaka koju su nagnali
Da ode i ostavi tamu i hladnoću iza sebe
Ti putevi
Sada su hladni
Nemilosrdni
Pokušavaju me natjerati da ih zamrzim
Ali ne uspijevaju
Tim putevima hodala je ona
Ljubav moja...
I opet
Proći ću tim putevima
Sutra, prekosutra...
Prkoseći im
Neću ih zamrziti
A oni će svaki put biti hladniji
I nemilosrdniji
A ja ću im se smijati
Jer toplinu ljubavi
Koju moje srce osjeća prema njoj
Nikada neće moći ohladiti
A kada bih opet
S njom prošao tim putevima
Uništio bi ih
Nestala bi sva njihova hladnoća
Nemilosrdnost
I postali bi topli
Puni sreće...
To se možda ne ostvari
Nikada
Ali ja ću se nadati
I prkositi im
Noseći toplinu moje ljubavi
Svakim danom iznova
Našim starim putevima...
Još jedna besana noć...
i opet iznova
tonem u tamu
svaki put sve dublje
mislima prolazim sve
od prvog susreta
proživljavajući ponovo svaki njen dodir
do mojih suza noćas
rekao sam joj
koliko je volim
ne jednom
mnogo puta
a ona
kao da mi ne vjeruje
a ja
mislim samo na nju
moja ljubav nije prošla
za mjesec, dva, tri...
kako su svi govorili
ova ljubav ostaje
vječno
povečavajući se
iz dana u dan
i sad je već veća od mene
rekli su mi da zavirim u svoje srce
i poslušam što govori
pogledao sam
a ono nije govorilo
vrištalo je
Matea, volim te
Anđeo smrti
Gledao sam film sinoć
O anđelu smrti
Koji je sve
Kada umru pitao
Što su najviše voljeli u životu
Ja da danas umrem
I da me pita
Rekao bih mu
...
Nju
...
Samo nju
...
Mateu
Lagali su me...
Rekli su da će ljubav proći
I ja sam se tome nadao
Našao sam curu novu
Da prebolim ljubav staru
Svi su rekli da je to najbolje
...ali čemu onda suze
Čemu onda suze kad se sjetim nje
A sjetim je se često
Zašto srce više zatitra više kad me nazove
Ljubav stara
Stalna
Jedina
Nije istina da ću je preboljeti
Lagali su me svi
Čak i ona kad je rekla da ću je s prvom novom
Zauvijek zaboraviti
A sada znam
Bila je ljubav moja
Jedina
Kako kaže Balašević
„Voleš jednom u životu...
Sad, bogatu il' sirotu?
To ne bira pamet...
Nego srce...“
Čudna stvar je ta ljubav
Kako možeš toliko nekoga zavoljeti
I gledati ga s njegovom novom ljubavi
I biti sretan zbog njega
Zbog njegove sreće
Iako ti tuguješ za njim
Ali osmjeh na njezinom licu
To je nešto najljepše na svijetu...
Vidjeti je sretnu
Raduje me najviše...
Iako ja nisam taj koji je usrećuje
Tužno srce
Danas moje srce tužno je
Cijeli dan
I biti će tužno
Jer ne zna
Srce je moje danas
Povrijedilo drugo srce
Naneslo mu bol
A nije željelo nanijeti bol
Jer ta bol boli moje srce
Još više
Jer ispod maske koje moje srce ima
Da izgleda kao da mu ništa nije
Ono polako postaje duh
Koji unosi nemir kad se pojavi
A čim izmakne nitko više ne mari za njega
Ono niti ne želi da svi mare za njega
Srce moje želi pažnju samo jednog srca
Koje je samo odabralo
I za kojim plače
A duh u kojeg se pretvara
Luta bespućima mrtvoga grada
Ne nalazeći utjehu nigdje
U niti jednom kutu trulog i besmislenog grada
Staze koje su nekada bile
Posute laticama ruža
Gdje su se ta dva srca radovala
Sada su obrasle u trnje
Koje nanosi bol duhu kad ide njima
A on neumorno
Korača tim stazama iznova
I krvari
A srce moje
Ne želi da je drugo srce tužno
Ne želi da zna da plače
I tješit će ga
Iako drugo srce zna što je ispod maske
A srce moje čeznut će
Za drugim srcem
Sve dok ne uvene
I tada
Na samrti srca moga
Po ne znam koji put
Srce moje reći će
Matea volim te
Rekla je da pišem postove jedino kad sam tužan
Ja sam rekao da nije tako
A je, tako je
Bila je u pravu
Kao i uvijek
Od početka
Od kada sam je upoznao
A ja sam se pravio pametan
Nisam želio priznati
Ništa
Da je u pravu, uvijek je bila
Da ima dobre fore
Da je prezgodna i prelijepa
Da ima najljepši osmijeh
Da sam zaljubljen u nju
Ja je volim
A osjeća li ona nešto prema meni
Ne znam
Znam da sam joj naporan sa svojim "udvaranjem"
A ne može se nagovoriti da se netko zaljubi...
Danas
U njezinu zagrljaju
Suze su krenule
Nisam želio da krenu
Što mislit će o meni
Da sam slabić
Ja sam grešnik
Koji je pogriješio
Koji je shvatio je svoje grijehe
I kaje se zbog toga
I kajat će se stalno...
Suze...
I danas opet
Gledam slike
I tekstove
Sve uspomene
Na najljepše proljeće u mom životu
I sada
Suza je pala
I još jedna
I još...
Ne znam zašto
Osjećam se tužno
Nemoćno
Želio bih joj pokazati koliko je volim
A ne uspijevam
Zadnjih dana viđamo se stalno
O kako je lijepa
Lijep je svaki trenutak proveden s njom
Želio bih dokazati nekako
A suze i dalje padaju
Jedna po jedna
Za sve moje greške proteklih mjeseci
Koje su povrijedile
Žao mi je
Volim te...
Meni nema veće sreće
Od one kada vidim
Sreću na njenu licu
Nema mi tuge veće
Od one kada vidim
Tugu u njenu srcu
Nema mi niti veće brige
Od one kada se
Ona za nešto brine
I nema mi veće radosti
Od one kada
Zagrli me ona
I nježno poljubi u obraz
Srce moje tada zakuca brže
I kaže joj
Volim te najviše
Odraz
Moji osjećaji ovih dana
Tuga, bol, ljubav
Mateini osjećaji prema meni
Ne znam kakvi su
Ali znam da je sve to odraz mog ponašanja
Mojih postupaka prije
Kada je ona bila zaljubljena u mene
A ja nisam pokazivao tada svoju ljubav prema njoj
Ne krivim nju za taj odraz
Kriv sam samo ja
I pogledam se u ogledalo
I ne vidim odraz
Koji sam imao prije
Ne vidim sebe kao prije
Sada vidim kako izgleda čovjek
Koji uistinu voli
I lijepo je voljeti nekoga tako dobrog kao što je Matea
I nada se da ću uspjeti
Osvojiti njezino srce jednog dana
Čak i ako treba godinama pokušavati
I sanja svoju ljubav svaki san
A kad ujutro otvori oči
Vidi ispred sebe nešto prelijepo
Vidi nju
I razveseli se kad je vidi
A onda padne u sjetu
Kada pomisli da ju je povrijedio i izgubio
Tada, ako ponovo utone u san
Vidi mjesto gdje je samo more okolo
Gdje je sam
Čuje se lom valova o velike stupove
Čuje se drill
I čuju se ribe kako se svađaju
I ništa više
To je mjesto puno boli i tuge
Za onoga tko je tamo
Ali pomislim
Možda je to mjesto radost za nju koja ostaje
Možda bi to mjesto donijelo radost
I sreću
Kada me više ne bi bilo
A ja bih sanjao tamo
Kako ćemo biti zajedno
I nadao se tome
Da bih joj barem malo nedostajao
Da kada se vratim
Poljubila bi me
I da rekla bi mi
Da ne idem više
Sanjao bih stalno o tome
Svaki san kao i do sad
Da bismo bili zajedno
I rekao bih ribama tada
Jer nitko drugi me ne bi čuo
Rekao bih im da je volim
I neka joj kažu ako je vide kraj obale negdje
Da ja je puno volim
A ako vide da je sretna sa nekim drugim
Stvarno sretna
Neka pozdrave je samo
I kažu da želim joj najljepše sve
I da će uvijek u mom srcu biti
Lijepo je...
Lijepo je kad je netko koga voliš sretan
I kad mu je lijepo u životu
Čak i ako nisi dio te sreće
Ali lijepo je voljeti
I biti zaljubljen
Pokloniti nekome ljubav nešto je najvrijednije
Nikakvi pokloni ne mogu to zamjeniti
Ali ne žele svi prihvatiti ljubav na poklon
I onda nosite ljubav stalno sa sobom
Iz dana u dan
I nadate se da će ta osoba jednom prihvatiti vašu ljubav
Kažu da je
Bolje nikada ne voljeti
Nego izgubiti ono što voliš
Ja ne mislim tako
Jer za nekoliko mjeseci
Koliko sam bio sretan sa najboljom curom
Isplati se godinama tugovati
I pokušavati je osvojiti
A uvijek ispadne nespretno
Simbol
Koji mi je davao snagu
U najtežim trenucima bolesti
Više ne djeluje na taj način
Bojao sam se da ga neće htjeti prihvatiti
Ali prihvatila ga je
Sada taj simbol djeluje još jače
Jer je kod cure koju volim
Sva moja snaga koju mi je taj simbol davao
Pretvorila se u ljubav prema njoj
I drago mi jako
Što je prihvatila
Taj simbol
Koji ne vrijedi mnogo
Ali poklonjen je od srca
Kažu da je
Bolje nikada ne voljeti
Nego izgubiti ono što voliš
Ali kako bih tada
Mogao večeras ponovo
Šetati putevima kojim smo nekada išli
Sada sam
I proživljavati ponovo
Sve trenutke koje smo proveli zajedno
One lijepe i one žalosne
I nadati se da ćemo ponovo nekad
Šetati tim putevima zajedno
I proživjeto zajedno
Puno sretnih trenutaka
Nije bolje nikada ne voljeti
Jer ako nekoga stvarno voliš
Za dan sreće s njim
Dao bih godine
I bio tužan
Možda bih bio i naporan
Dosadan
Kao Steve Urkle ;)
Ali uvijek bih je poštovao i volio
I ako bih se ona smijala, bila sretna
Smijao bih se i ja, i bio sretan
A u srcu ću uvijek voljeti
Suza
Vikend polako prolazi
Matea sutra dolazi
Vikend je prolazio polako
Sporo
U razmišljanju
Pustio sam cijeli film ispočetka
Ne znam više koliko puta sam ga odgledao
Od upoznavanja
Do odlaska autobusa prije nekoliko dana
I opet se rasplakao nad mojim postupcima koji su je povrijedili
Opet sam se nasmijao situacijama kad smo bili sretni
Kad smo se zajedno smijali
A onda opet se sjetim
Trenutaka kad je plakala
Sinoć sam bio vani sa prijateljima
I pričali smo o svemu
A kad su me pitali o Matei
Potekla je suza
Pitali su me što je bilo
A znali su što je
Zašto su onda pitali???
Kao da manje vrijedim jer sam zaplakao
Zaplakao sam pred njima
Ali zar je sramota zaplakati za nečim
Što neizmjerno voliš
Ne sramim se
Što sam pred njima pustio suzu
Volio bih dočekati je kad se sutra vrati
Zagrliti je
I dugo držati u zagrljaju
Dati joj poljubac u obraz
I reći da je volim
Priznanje moje savjesti
Prije nekoliko dana rekao sam nešto što nisam nikome nikada rekao, nikome osim njoj, osim Matei. I nikome to neću reći, osim Matei, ako bude željela čuti, jer nije lijepo...
Kažu da se čovjek ne može promjeniti, ali ja mislim da ako voliš nekoga i stalo ti je do nekoga da se moguće promjeniti. Ne kažem to tek tako, jer sam vidio na filmu, mislim to jer ja sam se jednom promjenio. Zbog osobe do koje mi je stalo.
Dok sam bio mlađi, puno mlađi, gledao sam svoje prijatelje; svi su imali roditelje koji nisu bili rastavljeni, imali su brata ili sestru s kojima su mogli pričati o svemu i pričati svima o njima. Ja sam želio imati to. Želio sam da se roditelji ne svađaju, ali još sam više želio da mogu sestri nešto reći, nešto je pitati, razgovarati s njom o bilo čemu, normalno. Sramio sam se reći da imam sestru, jer svi bi odmah pitali, „koliko ima godina?, koji je razred?“, a ja nisam mogao ništa reći, sramio sam se. I nisam to volio, želio sam da bude normalna. Bio sam strahovito ljut na nju, stalno, a tek kasnije sam shvatio da nije ona kriva za svoju bolest, a vikao sam na nju, želio sam je promjeniti. I udario sam je nekoliko puta, ne sasvim jako, ali dovoljno da ostave bol. Na njezinom i na mom srcu. Želio sam da uopće nemam sestru, da me ne zezaju, da mi se ne smiju, da imam normalan život.
I stalno se kajem zbog toga.
A ja sam ustvari imao normalan život. Kao da je bilo preko noći, shvatio sam koliko mi ustvari sestra znači u životu i da se nemam čega sramiti, da vrijedi jednako koliko i svi ostali, meni čak i više. Shvatio sam koliko je ustvari volim, da nije važno što ne može pričati normalno, što ne može sve shvatiti, što je autist, sve to je postalo nevažno, ona je osoba koju volim i koje se ne moram sramiti. Ona je osoba za koju bih učinio sve. Ne znam da li se sjeća da sam vikao na nju, i da sam je udario, znam da to više nikome neću dopustiti, ne znam da li ona zna koliko je volim, vjerovatno ne, ali ja znam. Boli me što je bolesna, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost kao ljudskog bića. Nikome nisam rekao da sam vikao na nju i da sam je udario. Rekao sam Matei, pred njom nemam niti jednu tajnu, ne želim imati, želim joj reći sve o svom životu, samo ako mi pruži priliku.
Jer i prema njoj sam se ponašao hladno, distancirano. Bio sam preponosan pokazati joj svoje osjećaje.
I stalno se kajem zbog toga.
I tada sam je izgubio.
A negdje, u trenutcima kad sam je gubio, shvatio sam koliko ona znači meni. I promjenio sam se opet, nisam više želio biti takav. Kao kad sam shvatio koliko mi sestra znači, da nije u redu moje ponašanje prema osobama do kojih mi je nezamislivo jako stalo i bez kojih bi moj život izgubio smisao. I za Mateu bih učinio sve, kao i za sestru, da netko puca iz pištolja u njih stao bih ispred, ne bih dopustio da niti jedna od njih bude povrijeđena.
Žao mi je što Matea nije nikada upoznala moju sestru, jer sestra stalno pita za nju. Pokaže njezinu sliku, nasmješi se slatko i pita za nju. Ja joj onda kažem tko je to, po već ne znam niti ja koji put, sa strpljenjem sad, bez podizanja glasa. I ona je gleda, dugo. Znam da bi joj se Matea jako svidjela.
Netko se posjekao, pao, slomio ruku, kuk, dobio potres mozga...sve su to proživjeli neki od mojih dobrih poznanika, prijatelja i obitelji...zvali su mene, jer ja mogu dobro podnesti takve situacije, nije me strah kad se netko ozljedi, tako su svi pričali o meni.
A tada...
Kada je sestra pala sa bicikla i ozljedila se, jako, ja sam ostao zatečen, nisam mogao pričati, noge me nisu slušale. Bilo me strah. A nikome to nisam rekao. I tada sam htjeo da sam ja pao i da sam se tako ozljedio. Od tada znam da ne bih mogao podnesti da se bilo što loše dogodi sestri.
Zabrinuo sam se i kad je Matea pala, dok je bila na moru i rasjekla lakat. Nisam znao koliko jako je rasjekla, nisam znao koliko jako ju boli, a bio sam zabrinut i bilo me strah. A nikome nisam rekao, ali tada sam shvatio da ne bih mogao podnesti da se i njoj dogodi bilo što loše.
I sada znam da, sve što se dogodi ovim dvjema djevojkama, koliko bude u mojoj moći, čak i malo više, pomoći ću im, koliko kod to bilo na moju štetu, koliko god ja morao trpjeti umjesto njih.
Jer sada znam, da ništa ne vrijedi toliko koliko osobe do kojih ti je stalo, i da nikada ne možeš učiniti za njih više nego što one tebi znače u životu. Jer znače. Iako one to ne znaju.
Dokaz ljubavi
Kad bih je upitao
Kako da ti dokažem da te volim...
...da te volim više od sebe???
A ona kad bi mi odgovorila...
...gle onu visoku zgradu...
...skoči sa vrha i dokaži!!!
Hm...
Što bih odlučio
Bez puno odgađanja
DOKAZAO BIH
Noćas
Noćas
Smiju mi se svi
Moji prijatelji
Iza leđa
Što hodam sam ulicama praznim
I plačem
Zajedno sa nebom
Smiju mi se
Iza leđa
Samo jedan ne
Samo jedan shvaća
Koliko volim je
A ostali
Neka smiju se
Jer vrijednija je
Od njih što smiju se
I neka smiju se
Ali ja volim je
...nešto veće od mene...
Ponekad tako sretan sam
Jer ne treba čovjeku mnogo da bude sretan
Osmijeh i zagrljaj
Od cure koju voli
Više nego sebe
A opet tako tužan sam
Jer ne treba čovjeku mnogo niti da bude tužan
Kad sjetim se
Koliko sam povrijedio curu
Koju volim
Više nego sebe
Tada
Pustim suzu
Iz srca
I nadam se
Da jednom će mi oprostiti
I da jednom ću
Osvojiti njezino srce
Ponovo
Ali tada bih ga znao čuvati
I ne bih više dopustio
Da ono pusti suzu
Jer, što može biti tako važno
Od osmjeha na licu cure koju voliš
Od sreće na njezinu licu
Kada znaš da se osjeća slobodno
...što može biti tako važno...
Samo to da nikada više ne bude povrijeđena
I da uvijek bude sretna
Samo to je bitno
I ako svojom tugom mogu kupiti njezinu sreću
Biti ću tužan...
***
Ponovo...
I sada ponovo
Razmišljam o svim pogreškama
I povredama
Koje sam nanio
Najboljoj curi na svijetu
Prelijepoj Matei
I plačem ponovo
Čitajuči ovaj blog
Jer vrate mi se stare slike
Kada sam bio hladan prema njoj
I sada kada dao bih joj sve na svijetu
Čak i život ako treba
Kada znam da volim je više nego sebe
Kako popraviti sve te pogreške
Odlučio sam biti ja
Ne kakav sam bio
Nego ja sada
Koji shvaća svoje pogreške
Ne srami se plakati zbog ljubavi
Trudi se ispraviti sve
Koji voli
Srcem
Ali kako pokazati ljubav???
Kad bih mogao novcima, dao bih joj sve
Ali nemam mnogo
Kad bih mogao dati joj srce, dao bih ga
Ali ono je slabo od tuge
Kad bih joj mogao dati život, dao bih ga
Ali imam jedan
Mogu joj dati sebe
Iako ne nudim mnogo
Mogu joj dati ljubav
Neizmjernu
Doživotnu
Bezuvjetnu
Zašto????
...svakim danom iznova povrijedimo
osobe koje su nam drage
predrage
za koje bi učinili gluposti kojih one nisu niti svjesne
koje volimo cijelim bićem
bezuvjetno bi im dali sebe
...a onda
ta osoba treba podršku
a mi smo je voljni dati
i utješiti je
i biti uz nju kada bude potrebno
stalno
...zašto onda naše riječi
ispadnu užasno
umjesto da ih utješimo
još ih više zabrinemo
i tako ih povrijedimo
...zašto onda sve što želim učiniti
da joj se ponovo svidim
da joj se približim
ispadne loše
kao da je namjerno želim povrijediti i udaljiti od sebe
...a sve bi učinili za njih
i ne želimo ih povrijediti
niti udaljiti od sebe
želimo im biti utjeha i potpora
želimo ih voljeti
...zašto onda sve ispadne loše
drugačije od onoga što želimo
i užasno je gledati ih
kad napravimo nešto
što nismo namjeravali
i tako ih povrijedimo
...tada
pomislimo
možda je bolje
za njih
da nestanemo iz njihovog života
zauvijek
...to bi bilo nešto najteže za učiniti
srce bi nam puklo
jer ih napuštamo
a možda nas trebaju kao prijatelje
...ali ne bih ih više mogli povrijedili
svojim nastojanjima
a naša nastojanja uvijek loše ispadnu za njih
možda bi njima bilo bolje
...a volimo ih
i ne želimo to činiti
ne želimo da budu povrijeđeni
...zašto je to tako
zašto...
Trenutak
Još uvijek
U srcu
Osjećam
Svaki trenutak
Proveden s njom
S ljubavi jedinom
Najvećom
Stalno
I čudim se
Kako svaki trenutak
Može toliko trajati
U srcu
Ponekad
Ponekad
Upitam se
Koliko je život besmislen
Jer čovjek pretrpi stvari za koje svi kažu da su užasne
A njemu se ne čini tako
Svi plaču što je umrijeti mogao čovjek taj mlad
A ja se radujem
Radujem se jer sam upoznao curu za koju bih dao sve
Doslovno
I kad bih je tako mogao osvojiti
Biti ponovo s njom
Prošao bih prošlogodišnji pakao
Iznova
I gledao suze na licu majke
I trpio onu bol
I bol od majčinih suza
Nego što sam vidio suze na Mateinom licu
Samo da mogu pokušati iznova
Sve bih pretrpio
Čak i prošlu godinu
Koja je bila puna boli
I svi su me tješili
A sada
Kada ljubav boli više nego bolest
Nitko me ne tješi
Kako besmisleno
I ponekad se upitam
Zašto je to tako
I upitam se
Jesam li sve utjehe potrošio uzalud
Prošle godine
Kada mi nisu trebale toliko
Kada je boljelo
Ali ne toliko kao sada
Tada se ponovo upitam
Ne ponekad
Stalno
Kako da je osvojim
A odgovor na to pitanje nitko mi ne daje
Sada kad mi toliko treba
Odgovor i utjeha
Vrijeme
Još jedan dan je prošao
Jednoličan
Otkada nema nje kraj mene
Dugačak
Pun nade
Da ću joj čuti glas
Da će mi se javiti
A samo tišina me zove
Misli me miluju i grle
Uspomene bole
Bole
A opet
Kada pokušam ispraviti pogreške prošlosti
Čini mi se da
Moji postupci bole osobu koju volim
Pitam se tada
Zašto
Zašto je to tako
Sve što učinim krivo je
Sve što pokušam
Povrijedi
Ne želim to
A stalno ponavljam prošlost
A ne želim...
Čovjek mora biti dovoljno velik da prizna svoje pogreške,
dovoljno pametan da od njih ima koristi
i
dovoljno jak da ih ispravi.
„...samo tijelo ništa mi ne znači...“
Kako jedna rečenica može djelovati
Toliko snažno na nekoga
Tko je krivo shvaćen
Jer moje namjere su puno ozbiljnije
Od površinske zaljubljenosti
Od vanjštine
Kada nekoga toliko voliš
Ne zanima te samo njegov vanjski izgled
Koji je simpatičan
Prezgodan i prelijep
Jednostavno prekrasan
Važno je i kakva je osoba iznutra
A dobra je
I ja tako mislim
Znam
Jer tko bi mi pružio toliko utjehe
Podrške, kada najviše trebam
I zagrljaj, kada najviše trebam
Tko bi me se sjetio kada mi najviše treba
Ako ne osoba koja je dobra u srcu
U duši
„A zašto tako misliš???“
Upitala bi
Upravo iz razloga gore napisanih
Volim te cijelim svojim bićem
Kao cjelu osobu
Ne samo kao curu koja je prelijepa
Najljepša, gdje god se pojavu
Nego i kao osobu
Dobru i lijepu u srcu
U duši
Koja će biti uz mene
I ja uz nju
Kada bude najviše trebalo
Kao prijatelj
Jer tko ti je pravi prijatelj
Ako ne osoba koja ima dobro srce
A ja volim tu osobu
Prijatelji
Nema veće radosti
Od one kada ti prijatelji daju podršku u onom trenutku kada ti je najviše potrebna
Takvu podršku dao mi je prijatelj danas
Ne znamo se dugo baš, a stao je uz mene
Kako nekoliko riječi može nekome značiti toliko
To neizmjerno cijenim
Jer, mnogo pravih prijatelja ode kad tako nešto dođe
Imao sam priliku vidjeti to, svojim očima
I sada to još više cijenim
Takvu podršku pružila mi je Matea večeras
Neposredno prije pisanja ovog bloga
Njezina podrška mi je značila još više
I rekla je da uvijek uz mene biti će
Nevjerovatno kako bilo je, mom tijelu, srcu, kad je Matea to rekla
Nevjerovatan osjećaj
A ja sam je danas opet povrijedio
Svojom brzopletošću
Kako krivo mi je, što krivo razumjela je
Moje riječi danas
A svakim takvim postupkom manje vjerovatno je
Da zajedno bit ćemo
Povrijedio sam curu koja mi znači više
Od razloga za koji mi treba podrška
I tada, to još više zaboli
Povrijediti curu koja mi znači sve i istinsku prijateljicu
Odjednom
A kako reći joj ako ne bude dobro
Kako???
Kako nakon sutra, ako dobro ne bude
Stati i reći da bih joj bio dobar dečko
Da bih je stalno štitio i branio
A ne znam hoću li moći
Onako "nikakav"
Pružiti joj sigurnost
Gubim vjerovatnost da zajedno budemo opet
Tad
Lagati, nema smisla, gubim ih oboje...
Reći, izgubiti vjerovatnost da budemo zajedno
...ali imati prijateljicu...
Čiji zagrljaj je toliko umirujuć i daje mi snagu
A dok cura bila mi je, pružila toliku sreću
Koju nikada zaboraviti neću
I prvi put u životu
Bojim se probuditi sutra
Jer mogao bih izgubiti nadu...nadu...
Koja mi toliko znači
Hvala im na podršci
Prijateljima
Rijetkima
Koji nisu isprazno pitali Kako je
Takve prijatelje čovjek treba željeti
Takve prijatelje čovjek treba znati cjeniti
I ja ih cijenim
I neću zaboraviti njihovu podršku
Besmislen dan
Što vrijede sva bogatstva svijeta
Kočije zlatne
Kada nisi s onim koga voliš
Što vrijedi rješiti probleme
Koji su te toliko kočili
Kada onaj kojeg voliš nije kraj tebe
Što vrijedi brinuti se
Za predstojeće probleme
Kada se brineš sam
Što vrijedi
Napraviti bilo šta
Kada ne vrijediš ništa
Treba samo sjesti u mračnu sobu
I reći
Kakav besmislen da
Što vrijedi probuditi se sutra
I ići tamo
Kada idem sasvim sam
Vrijedi se probuditi sutra
Samo
Kada ljubavi se jako nadam
Kakav besmislen dan
I probuditi ću se sutra i ići tamo
Sasvim sam
Kada sam kreten bio ja
O kakav besmislen dan
Mrzim sebe...
...jer je nisam znao slušati kad je trebalo
...jer sam govorio ono što nije trebalo
...jer nisam govorio ono što je trebalo
...jer sam bio li-la
...jer je nisam poštovao kad je trebalo
...jer sam bio egoist kad nije trebalo
...jer nisam bio prijatelj kad je trebalo
...jer joj nisam bio potpora kad je trebalo
... jer sam šonjo
...jer nisam imao osjećaja za tuđe osjećaje
...jer nisam znao pohvaliti kad je trebalo
...jer...
Puno je tih jer
A najviše mrzim sebe jer...
...jer sada ne znam što da joj kažem...
...a da ne bude krivo...
...da je ne povrijedim...
...jer sve što kažem...
...mislim da je krivo...
...krivo je...
...a želim je osvojiti...
...a krivo je...
...
Taj dan
Rekao sam Matei za blog
Pročitala ga je
Što da pišem sada kada znam da ona zna za njega
Da li da se obraćam njoj
Ili da i dalje slušam svoje misli
Osjećam se užasno, naporno
Stalno joj šaljem poruke, zovem je
A ona se javi, odgovori
Da li se javlja jer me žali
Kaže da joj je stalo do mene
I ja vjerujem joj
Jer pita me Kako si
Kad mi najviše treba
A nitko me tada to ne pita
Niti oni koji bi trebali
Prije Mateice
Kojima bi trebalo biti više stalo do mene
I zagrlila me prije nekoliko dana
Kad mi je najviše trebalo
Želim da me zagrli kao dečka
Ali taj mi je prijateljski zagrljaj značio jakooo puno
I pusu mi je u obraz dala
Kako da joj za to kažem Hvala
Kada trebao sam prijatelje
Matea je bila tu
I bliži se dan odluke
Veliki dan
Možda je bolje, ako ljudi u bijelom kažu da...
...da budem sasvim sam
I nikome ne kažem to
Samo da odem
Jer suze ljudi kojima je stalo do mene
Bole više od riječi ljudi u bijelom...
I sada sam, u svojoj samoći
Razmišljam...
O danu tome
I Matei
Ne ide mi se nikuda
Jer svi me pitaju o Matei
Nitko me ne pita Kako si
Osim Mateice
Najbolje je tako
Biti sam u tami hladne sobe
Sa svojim mislima i osjećajima
I čekati što donijet će taj dan
Prošli puta kada je došao taj dan
Nije bilo lijepo
Ali zavolio sam taj dan
Jer mi je dopustio da upoznam Mateicu
I lijepo se provedem s njom
Najljepše proljeće u životu da mi donese
Koje nisam znao iskoristiti
I za svoje greške trebam platiti račune
Jer sad, ako dođe taj dan
Uzet će mi Mateu, ne kao prijatelja, bar to se nadam
Nepovratno
I ponovo jedan dio mog života
A ostatak ću žaliti
Što proljeće nisam znao iskoristiti
A svaki put na očev rođendan
Ja ću zaplakati, od sreće
Jer tada mi se dogodilo nešto najljepše
I bojim se tog dana...
sreća
Javila mi se danas,
o kako lijepo je bilo,
čuti joj glas
pričali smo
rekao sam joj za ovaj blog
nisam namjeravao
Uskoro ona čitat će ovaj blog
što mislit će
Da sam čudak nekakav
FREAK
Možda će se smijati,
ne mogu znati.
Možda će zaplakati,
ne mogu znati.
Što mislit će,
što reći će,
hoće li se smijati,
hoće li zaplakati.
Ne želim da zaplačeš,
ne želim da te povrijedim.
Nisam namjeravao reći ti
mislio sam pisati samo
ne znam da li dobro je što sam ti rekao
što ako ti se ne svidi,
što ako...
što ako...
što ako...
toliko je tih što...
...nisam mislio ništa loše, mislio sam pisati samo...
Na kraju posta ovoga,
kad budeš ovo čitala
želio bih ti reći koliko te
volim
danas
Današnji dan polako prolazi
Mobitel ne zvoni
Ne dolazi ni poruka
A ja čekam, željno čekam
Da joj samo čujem glas
Samo jedan kratki Hy
A ona ne zove
Vjerovatno niti ne misli na mene
Koji stalno misli na nju
A ja čekam s prazninom u grudima
Da prođe danas
Možda mi se sutra javi
Nada
Koliko znači čovjeku
Koji voli,a nije voljen zauzvrat
Nada...
...ljubav koja boli...
...o kako tužnih ljubavi ima.
Neshvaćenih...
Zašto???
Zašto nije dovoljno samo voljeti...
...a što dalje???
Kada smo bili zajedno
Kao da je volio nisam dovoljno
Sada kada znam da najviše na svijetu volim je
Sada više nemam je
Zar se može biti toliko bezvrijedan
Da se ne vjeruje u tvoje riječi
U tvoje osjećaje
Koji tebi toliko znače
A drugome ne
Kako da joj pokažem koliko stalo mi je
Da sve bih učinio zbog nje
I ako ljubav ne prestane boljeti
***
Ja ću je i dalje voljeti
